Na vrhu brijega koji dominira Gornjom Rekom (Tomci žive u Donjoj Reki), stoji golema kuća, možda najveća, a svakako jedna od većih na Plešivici. Kuca je sa svih strana okružena vinogradima. Ova velika vila dom je obitelji Šoškic, koja je ondje smjestila vinariju s kapacitetom od oko sto tisuća litara, i malu destileriju.
Šoškici su se iz Zagreba na Plešivicu doselili početkom devedesetih godina, kad je Siniša Šoškic kupio zapušteni posjed što ga je u devetnaestom stoljeću bio podigao sam Ante Starcevic. Na imanju jednog do najznacajnijih politicara u hrvatskoj povijesti, gospodin Šoškic zasadio je desetak hektara vinograda, što spada medju vece površine na Plešivici.
Šoškic je godinama proizvodio i raznim kanalima, ukljucujuci i vlastite trgovine, prodavao otvorena vina. Dio grožda prodavao je drugim vinarijama na Plešivici.
Ove su godine Šoškic i njegovi sinovi Vjeko i Leonardo, izašli na tržište s buteljiranim vinima u pažljivo dizajniranim bocama, koje su prepoznatljive na prvi pogled; proizvode se u Francuskoj i dosta podsjecaju na buteljke u koje se puni provansalski Miraval .
Prije desetak dana na njihovoj smo terasi, s atraktivnim pogledima na Plešivicu, kušali portfolio Dvorskih vina. Dvorska vina sada su krovni brand, pod kojim se proizvode Rizling, Sauvignon, Pinot Noir i Pinot Gris. Tocno ste pročitali, Pinot Gris, a ne sivi pinot ili pinot grigio. Gospodin Šoškic odlucio je naime pronaći svoje mjesto na sceni kroz asocijaciju na alzaški stil i alzaško ime sivog pinota.
Sivi pinot iz 2019. godine dva je dana maceriran, pa ima privlacnu boju dimljenog lososa, na nosu je intenzivno vocan s dominacijom jagoda, dok je tekstura glatka, uljasta baš poput alzaških sivih pinota. Cini nam se da vino ima ponešto, ali nipošto previše ostatka šećera, što bi takoder bilo tipicno za alzašku stilistiku. Rijec je civiliziranom i visokokomercijalnom vinu, koje se jako lako pije.
Pinot Noir iz 2017. prepun je voca (maline, jagode, trešnje) cije su arome zaokružene ne prejakim dodirom drva. Tekstura je mekana, gotovo svilenkasta. Rijec je o tipicno vocnom crnom pinotu s Plešivice, koji bi morao vrlo lako pronaci mjesto na tržištu, jer ga je teško prestati piti. I dok su Šoškicevi pinoti komercijalna, prilicno precizno definirana vina za restoransku i barsku scenu, Sauvignon se drasticno razlikuje.
Sauvignon iz 2019. ne vrišti tiolskim i pirezinskim aromama; nije,dakle, ni pretjerano zelen, nije pun šparoga, paprika ili južnog voca. Mirisi jesu herbalni, ali diskretni, dok je struktura iznimno cvrsta i gusta, brutalna, s duljom mogucnošcu odležavanja. Rijec je o neobicnom, prilicno kompleksnom vinu, koje nas je, kao obožavatelje sorte, ugodno iznenadilo.
Rizling je, pak, opet karakterističan za Plešivicu. Radi se o vocnom, kiselo-slatkom, mladom, sortno lako prepoznatljivom vinu. Rizlinzi bi trebalo postati jedan od trademarka ove zapravo zagrebacke vinske regije (kad bi samo Zagrepcani htjeli piti više rizlinga).
Na kraju smo probali i nekoliko verzija Šoškiceva vinjaka Dvor proizvedenog u jednostavnom stilu VS konjaka, koji se sada može kupiti. Medutim, starije, dulje odležavane varijante ostavljaju zaista dobar dojam. Šoškici znaju što žele postici, i u kvalitativnom i u komercijalnom smislu. Izlaskom buteljiranih vina na tržište, Šoškici se pridružuju maloj grupi vinara i vinogradara koji Plešivicu drže živom i važnom.